Mnogo je načina da se izbjegne složenost stvarnosti, a jedan od osnovnih preduslova tog blaženstva je - sticanje neznanja. Jedno je blaženo neznanje djetinjeg otvorenog neiskustva i pune upitnosti, a sasvim drugo neznanje onog ko se sakrio u nekom „znanju“ - koje vodi pravo u pakao. Pošto se pakao dobro približio svim ljudima savremenog svijeta, nije neprimjerno provocirati takvu temu. Početni pakao je kad čovjek „ne zbori“ s drugim čovjekom jer pripada, recimo, drugoj opozicionoj partiji. Pakao je kad neko, samo iz razloga što pripada nekoj partiji, s prezirom gleda na čovjeka koji nije ni u kakvoj partiji, i nikad ne „mjeri čovjeka“ sličnom pripadnošću. Pakao je kad se, javnom propagandom (koja uvijek podrazumijeva žigosanje nečega što je bitno) podstiče jedan tip razmišljanja, koji, skraćujući razumijevanja bitnog, ubrzava i stimuliše otpadništvo od istine koja drži svijet i čovjeka.
Postoji lični pakao ( o kom sad nećemo!), ali postoji „srpski“, „ruski“, „bosanski“, „hrvatski“, „novokosovski“, „crnogorski“ itd, itd.... I, svaki pakao ima svoju istoriju...
„Krugovi“ pakla mogu se uzeti i kao njegove istorijske etape, a potom kao kategorije.
Pitam se, još uvijek na početku teksta, zašto jutros ovako teška tema? U Moskvu je stiglo proljeće. (Kod Rusa proljeće dolazi početkom marta. Oni ne mogu da čekaju ravnodnevnicu. Možda je to posledica njihovog karaktera i subjektivnog i simboličkog oslobađanja zime?) Jesam li juče uzeo previše votke, ili sam loše spavao i teško snivao? Možda su podejstvovali neki prizori dokumentarnog filma vezani za koncentracione logore Drugog svjetskog rata? Ne znam šta je, a šta nije. Možda razmišljanje o Crnoj Gori, odavde iz Moskve, podstiče na takve misli?
Ipak, ništa od nabrojanog nije preovlađujuće podstaklo moje misli o tamnoj strani života, ali jeste sve pomenuto. A poslije svega ovog (što je sve zajedno samo djelić), znam da misliti podrazumijeva misliti i o paklu. (Za ovo nije dovoljno dobra riječ – misliti – adekvatnija bi bila riječ – otvarati se. Otvarati svoj život, osjećajnost, intuiciju....itd). Misliti je malo, ako to nije i življenje u kojem mišljenje ide samo od sebe, rekao mi je jednom jedan prijatelj koji se u to dobro razumijevao.
Svidjela mi se sintagma s početka teksta (koja bi mogla imati i status formulacije) – „stečeno neznanje“. Stečena neznanja vrlo su važna u prostoru društvene manipulacije, konkretnije, u prostoru društveno-političke manipulacije. Kao što učenje u svom paradoksu može da podrazumijeva i „odučavanje“, tako i sticanje „novih znanja“, može biti ubrzano „sticanje neznanja“. Čitalac bi začas mogao da se sjeti naslova pjesničke knjige Radomira Uljarevića „Škola odučavanja“ ( a još je bolje ako bi se domogao onoga što se tamo uistinu misli), da bi jasnije vidio katastrofu entuzijastičnog društvenog procesa ubrzanog „sticanja kolektivnog neznanja“.
Da bi ovu, već zakomplikovanu priču, sveli na jasniju društvenu stvarnost, podsjetimo samo koliko je sadašnja crnogorska vlast proizvela kolektivnog neznanja u poslednje dvije decenije?! Koliko je oslobođenje svojih pitomaca od istorijskog pamćenja, koliko je proizvedeno konfuzije u prostoru osnovnih identitetskih saznanja, i koliki je proizveden entuzijazam neznalica u vezi aktuelnih geopolitičkih kategorija kao što su NATO, Evropska unija i sl. Da bi većina crnogorskog stanovništa mogla da kliče NATO-u i EU trebalo ga je „očistiti“ (odučiti) i od ono malo znanja koje su stekli u prethodnom životu. I još nije ni ta spoljašnja mentalna transformacija najgora, nego što u toj brzoj transformaciji najčešće strada i ona dublja osnova koja se naziva genetski kod. „Kodiranje“ i „dekodiranje“ su poluge velike operativne moći u savremenoj manipulaciji čovjekom i narodima, lako podložnim „sticanju novih neznanja“ tj. zaboravljanju i samorazaranju.
„Nijesam ti ja on“, nešto je konkretnije skretanje pažnje na lični identitet, od onog raširenijeg skretanja te pažnje formulacijom –„nijesam ti ja bilo ko“! Eto, tim riječima, koje se čuju u malim nesporazumima i bezazlenim konfliktima, započinje beskrajna odbrana identiteta. Ali, za punu odbranu identiteta, potrebno je napuniti se pamćenjem svog jezika, i svoje istorije, što je - „borba neprestana“.
Zaboravljanje, a potom nipodaštavanje osnovnih jezičkih formula rođenog jezika, put je da se od „nekoga“ napravi „bilo ko“. Nije Crna Gora u ovome izuzetak, ali mi je najteže kad vidim da je taj projektovani zaborav (ubrzano „sticanje neznanja“) na velikoj radnoj akciji u Crnoj nam Gori.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ